Prema odredbama Zakona o radu (Sl. nov. F BiH br. 43/99, 32/00 i 29/03), član 100. predviđeno je da zaposlenik koji je s poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Odredbom iz stava 2. istog člana predviđeno je da se otpremnina utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plate isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Dakle, konstituisano je pravo zaposlenika na otpremninu pod određenim zakonskim pretpostavkama koje zaposlenik mora da ispunjava, te je regulisan način utvrđivanja visine otpremnine i utvrđen njen najniži iznos.

Prema tome, bitne pretpostavke za priznavanje prava na otpremninu iz čl. 100 navedenog Zakona utvrđene su zakonom, pa i ukoliko ovo pravo zaposlenika nije predviđeno pravilnikom, nema smetnje da se prizna zaposleniku, istina u najnižem iznosu, kako je to predviđeno Zakonom.